Uspomene i grad Orhana Pamuka

[vc_row][vc_column][vc_single_image image="6228"][vc_column_text][/vc_column_text][vc_column_text]Piše: Milan Vlajčić[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column][edgtf_separator type="normal" position="center"][vc_column_text]Do pre nekoliko godina ime turskog pisca Orhana Pamuka (1951) bilo je u nas potpuno nepoznato. A onda je književnik Vlada Bajac u svojoj izdavačkoj kući ‚‚Geopoetika’’ objavio Pamukov roman

5
(5)

Piše: Milan Vlajčić

Do pre nekoliko godina ime turskog pisca Orhana Pamuka (1951) bilo je u nas potpuno nepoznato. A onda je književnik Vlada Bajac u svojoj izdavačkoj kući ‚‚Geopoetika’’ objavio Pamukov roman ‚‚Bela tvrđava”, knjigu koja je u Engleskoj proglašena za knjigu godine ( u velikoj anketi londonskog lista ‚‚Independet”). Za njom su sledile ‚‚Novi život” i ‚‚Zovem se crveno”, svaka bolja od prethodne. Kad sam odmah posle ‚‚Bele tvrđave” pitao Vladu da li Pamuk ima još nešto zanimljivo, čuo sam da je on autor desetak romana, koji su u svetu doživeli najviša priznanja. Pri tom sam doznao da je  ‚‚Geopoetika” već zakupila izdavačka prava na šest Pamukovih knjiga. Na moje naivno pitanje da li će ih sve odjednom objaviti, Bajac je uskliknuo: ‚‚Zaboga, ne, jednu po jednu, dok se naše čitalište navikne”. Mudro, visoka lekcija izdavaštva.

Protekla godina bila je dramatična za Orhana Pamuka. U jednom članku podsetio je na veliki moralni dug Turske da prizna veliku ‚‚tamnu mrlju” o genocidu nad Jermenima i Kurdima. Pamuk je pozvan pred sud, ali je posle žestoke reakcije celokupnog civilizovanog sveta, optužba pala. Jesenas je primio poziv ‚‚Geopoetike’’ i došao u Beograd na susret sa svojim čitaocima, iako je u istom trenutku imao poziv na međunarodni skup u Njujorku. Pamuk je rekao da mu je Beograd važniji. I nakon toga, sredinom oktobra, stiže vest da je Pamuk dobio Nobelovu nagradu za književnost, za izvanredno delo koje govori o mostovima između Istoka i Zapada.

Zanimljivo je da je Pamuk (najmlađi Nobelovac posle Albera Kamija) dobio obrazloženje gotovo istovetno onom za Nobelovu nagradu Ivi Andriću. Pamuk je u više navrata pominjao da duguje knjigama Ive Andrića, a za vreme posete Beogradu bio je u Andrićevoj zadužbini, gde mu je domaćin Bajac pokazao plaketu Nobelove nagrade i rekao mu:‚‚Sad je na tebe red!” Čim je čuo vest o nagradi, Pamuk je poslao Vladi Bajcu telegram sa tekstom ‚‚Bog te uslišio.” Na dodeli nagrade, turski pisac je pročitao poglavlje o svom ocu i njegovom koferu iz najnovije knjige koja je ove jeseni objavljena u nizu zapadnoevropskih zemalja, a nekako istovremeno knjiga ‚‚Istanbul, uspomene i grad” objavljena je i u lepom izdanju ‚‚Geopoetike” ( 338 str.velikog formata, s turskog prevela Mirjana Marinković).

Otvoreno ću reći da je ovo jedna od najfantastičnijih knjiga koje sam u životu pročitao. Mnogi pisci u raznim kulturama posvete neke stranice svom rodnom gradu, najčešće nostalgične i potpuno nekritične. Ali ne znam da je neki značajni pisac današnjice posvetio tako celovitu i slojevitu, dokumentarno pouzdanu i ličnim sećanjima prožetu knjigu o svom rodnom gradu. Znam samo da je portugalski genije Žoze Saramago, takođe Nobelovac, napisao opsežnu  knjigu o Lisabonu, ali taj divni grad nije bio na raskrsnici puteva, menjao carevine, padao pod naletima pljačkaša i uzdizao se. Sve je to obuhvaćeno u Pamukovoj knjizi, koja je ujedno njegova lična autobiografija i životopis grada na Bosforu, koji se zvao Konstantinopolj, Carigrad, Stambol, Istanbul i kako sve ne.

Da bi se napisala knjiga o rodnom gradu, nije dovoljno osloniti se na sopstvenu memoriju. Pamuk traga za korenima svoje porodice, domaćih istoričara i hroničara, prelistava novine i arhive i od svega toga pravi uzbudljivo štivo. U knjizi je priloženo dvestotinak fotografija iz poslednja dva stoleća toga grada, neke iz porodične arhive, sa budućim piscem u pelenama i roditeljima, a neke od najboljih fotografa Turske. I sve su, ne slučajno, u crno-beloj tehnici.

Pamuk posmatra svoj grad očima domaćih i stranih posmatrača ( kao što su Nerval, Flober, Gotije), a veoma oštro i istinoljubivo govori i o tako neprijatnim stvarima kao što su povremeni juriši na uglednu grčku četvrt grada, kadgod narasli nacionalizam potraži dežurnu žrtvu. Prikazujući grad na raskrsnici kultura i vekova, povremeno kao da govori o Beogradu, o kome se nije slučajno pevalo ‚‚Beograde, mali Carigrade” u neka davna vremena. Nikad nisam bio u Istanbulu, ali zahvaljujući ovoj Pamukovoj knjizi, sada bolje razumem moj rodni grad.

(mart 2007.)
Objavljen u knjizi Milana Vlajčića ‚‚Gradska šetnja”
Edicija Nesanica, KOV Vršac 2010

Kliknite na zvedicu za ocenu

Prosečna ocena za ovaj članak: 5 / 5. Broj ocena: 5

Trenutno nema ocena! Budite prvi koji će dati ocenu.

office@koloseummagazin.rs

NEMA KOMENTARA

POSTAVITE KOMENTAR