Intervju drugi deo – Milan Vlajčić – Arhitektura u sinemaskopu

[vc_row][vc_column][vc_column_text]Priredio: Aleksandar Marković[/vc_column_text][edgtf_separator type="normal" position="center"][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]Čitali ste u prethodnom broju

4.2
(5)

Priredio:
Aleksandar Marković

Čitali ste u prethodnom broju…

 

Reći ću vam nešto kao anegdotu.

 

Pre 15-tak  godina  bio sam sa ženom na Malti, jednom divnom ostrvu, na letovanju. U turističkoj ponudi video sam da je moguć obilazak lokaliteta na 3 km. od prestonice Malte, gde je, za potrebe filma ’’Gladijator’’ Ridlija Skota, izgrađen rimski Koloseum. Ja sam gledao film, ali tada nisam obratio pažnju na ime čoveka potpisanog kao dizajnera produkcije.

Prvo nisam hteo  da odem, ali moja žena je rekla da odemo i pogledamo. I tako mi odemo i vidimo šta su oni uradili. Pošto se najveći deo filma događa  u Koloseumu, oni su rekonstruisali kompletni Koloseum. Da li su to originalne dimenzije ili je to manje, nije bitno, ali mi smo tamo, hodajući po tim tribinama, onakvim kakve su bile, osetili nešto od duha starog Rima. Obišli smo i podrume gde su se događale sve one pripreme gladijatora, i tu se vidi da je to radio neko ko je proučio do detalja temu, i ko ume da sagradi repliku kvalitetno, jer to nije bilo od kartona, što bi dve kiše uništile, to je ostalo…i kada su završili snimanje filma, gradska opština je shvatila da je to veliki turistički mamac, pa su stavili to u turističku ponudu.

I ko je došao tu, a nije gledao ‚‚Gladijatora’’, verovatno je dobio želju da ga kasnije pogleda. Ja sam naknadno pogledao ko je to radio, i to je autor koji se zove Artur Maks, čovek koji je dosta sarađivao sa Ridlijem Skotom ( ‚‚ Pad Crnog jastreba ”, ‚‚ Prometej ”, ‚‚ Američki gangster ’’).

II Deo

Stali smo kod dizajnera produkcije i njihovog doprinosa filmskom stvaralaštvu.

Ima tu mnogo imena vrednih pažnje. Kada sam čitao jednu veliku kritičku biografiju o Feliniju, koji je bio veliki crtač – on bi sve svoje filmove prvo bukvalno nacrtao – inače, nije koristio izraz  ’’production  designer ’’, govorio je  ’’costume designer’’, dakle, Felini je imao čoveka za to: Danilo Donati.

On je sve radio, realizovao je, recimo, sećate se, u filmu ’’Kazanova’’, postoji čamac u kome Kazanova ide morem, a mi vidimo da ta voda okolo nije voda, to je irealna scena izvedena u Činečiti, talasi su napravljeni od nekog pleksiglasa…To deluje zaumno, potpuno čarobno, ne smeta to…

Pa onda ’’Rex’’, brod koji uopšte ne postoji, zapravo je maketa sa svetlima, u ’’Amarkordu’’,  i celo selo koje izađe iz Riminija da vidi brod koji ide ka nekom boljem svetu, pa ga ne dočekaju, kada on prolazi svi već spavaju…zato je taj film genijalan, u njihovoj imaginaciji oni su videli taj brod, mada zapravo nisu…

Ima naravno i nekih žanrova koji ne traže intervenciju jakih dizajnera, a to je pre svega, autorski film. Recimo, kad gledate film, sve filmove Žan Lik Godara, to je snimljeno iz ruke, to su priče poludokumentarne, autentične, sa tri glumca, sa relativno prepoznatljivim ambijentima, zato je novi talas bio zanimljiv, jer on je, prvo, iskoristio nove osetljive trake koje nisu tražile velika svetla, snimalo se na ulici… Mi, kada gledamo  ’’Do poslednjeg daha’’, vidimo da oni sede u realnom gradskom ambijentu.

Kada pričamo o značaju arhitekture na filmu, pored filma epohe o kome smo govorili, kao i u autorskom i žanrovskom filmu, iako na prvi pogled nam ambijent nije u prvom planu, čini mi se da itekako arhitektura utiče na gledaoca kao i radnja filma, navedimo primer filma ’’ Treći čovek’’’gde je značajan i trg i pasaž kojim prolazi Orson Vels, ne mislite li tako?

-Sad ste otvorili veliku temu. Moj omiljeni pisac i filmski kritičar Grejem Grin, je na jednom svom putešestviju prolazeći kroz Beč 1948.g. video ratom razrušen grad, izdeljen na četiri zone u kome je postojalo crno tržište lažnog penicilina, koje je ubrizgavano deci, došao na ideju da napiše  ’’Trećeg čoveka’’ a zahvaljujući prijateljstvu sa velikim filmskim producentom, Aleksandrom Kordijem, koji je sticajem okolnosti, imao neke neiskorišćene kredite u Austriji, uspeli su da snime film u gradu, koji je bio autentično razrušen. Zanimljivo je da nisu morali ništa da intervenišu, u smislu da dorađuju scenografiju, pa su čak i scene u kanalizaciji snimljene u stvarno autentičnoj kanalizaciji, mada ima tu i interesantnih situacija, pošto Orson Vels nije mogao da podnese smrad koji ga je okruživao, morali su da sipaju litre i litre parfema, da bi  mogli da snime određene scene.

Ceo razrušeni grad je snimljen i tako zabeležen na filmskoj traci ostao u tzv. kulturnoj memoriji grada Beča a to nije pre njega niko uradio.

Slično je uradio  i čuveni Roselini u Berlinu, kada je snimio poludokumentarnu priču ’’Nemačka, godine nulte’’ u Berlinu. Nemci su tada imali veće jade nego da se bave registrovanjem ratom porušenih gradova, ali zahvaljujući takvim neverovatnim filmovima rođen je i neorealizam – da se ne interveniše u priče dizajnersko-arhitektonski, nego da to budu priče sa ulica, sa naturščicima. Takvi su filmovi Felinija, De Sike, koji snima ’’Kradljivce bicikla’’ gde je sve autentično, od scenografije, sirotinje, glumaca – naturščika a ipak prikazano na jedan genijalan način…jedna strašna drama o dečaku koji primeti kako otac, da bi prehranio porodicu, mora da ukrade nešto..on se prvo stidi oca, a na kraju shvati tog oca kojeg je beda naterala da ukrade…

A kada nema priče, kad nema dramaturgije, kad nema dramskog naboja, kada nema odnosa dobra i zla, kakogod okrenuli, od Biblije do danas, postoji borba dobra i zla, film tada bude samo dobra vizuelna konstrukcija.

Spomenuli smo i naučnu fantastiku. Hajde malo da popričamo o arhitekturi novih svetova u filmu, ali bih voleo da se ne baziramo na ovome što je danas aktuelno, artificijalno, digitalno stvaranje, već na filmove do kraja ’80-tih.

– Znate, i za te artificijalne, virtuelne svetove potrebno je napraviti sve – nacrte, treba   ’’nahraniti’’ memoriju tih kompjutera – jer, svi mi mislimo  -Ah, to je lepo, to posle neko dugme pritisne…Ne, to moraš da nahraniš crtežima, da se interveniše, dobra saradnja sa direktorom fotografije…O tome je govorio i Dante Fereti: ..moji reditelji su radili sa Vitoriom Storarom, velikim italijanskim majstorom osvetljenja ( ne naziva ga kamermanom, već ’’majstorom osvetljenja’’), sa Svenom Nikvistom, velikim švedskim direktorom gotografije (koga je otkrio Bergman), sa Nestorom Almendrosom (meksički direktor fotografije) da ne pominjem velike kamermane, koji su radili na snimanju ’’Kuma’’…

O svima njima postoje monografije. Svi veliki dizajneri produkcije su imali dobar kontakt sa fotografima, koji je jako važan da bi to delo bilo uverljivo – vrlo je važno gde će pasti senka, kako će se iskoristiti svetlo. I naravno, film koji ima samo dizajn, a nema dobru priču – propada.

Dejvid Linč je napravio film ’’Dina’’- veliki promašaj, jer se previše zaneo ikonografijom, intervencijom boja i svega, a priča od početka do kraja visi. A kada nema priče, kad nema dramaturgije, kad nema dramskog naboja, kada nema odnosa dobra i zla,

kakogod okrenuli, od Biblije do danas, postoji borba dobra i zla, film tada bude samo dobra vizuelna konstrukcija. A takvih ima na stotine.

Kada smo već u SF –u, koji su Vaši omiljeni filmovi?

– Gledao sam prvu verziju ’’Blejd Ranera’’ a sada i sjajnu verziju Dejvida Vilnera, genijalnog Kanađanina, koji radi za Holivud ( ja sam se bojao kada sam gledao tu novu varijantu) ali to je potpuno nova struktura filma – to je decenijama kasnije u odnosu na prvi deo…

Dakle, moji omiljeni favoriti su oba ‘’’’Blejd Ranera’’, zatim, treba ponovo uvek gledati ’’2001-Odiseja u svemiru’’, nije slučajno sam Stenli Kjubrik rekao ’’Sledeći film ovog žanra će se snimati na Mesecu’’…ali neće se snimati na Mesecu, jer nije to važno, on je hteo nešto drugo da kaže, da bude nova uverljivost, ali nova uverljivost se uvek postiže  autorskim intervencijama, a ne lokacijom. To je bilo malo narcisoidno, ali tačno.

Sjajan je i Dejvid Finč. On radi filmove koji dotiču tu mračnu zonu….

E sad hoću da Vas pitam jednu stvar: govorimo o briljantnim filmskim ostvarenjima, možda da spomenemo i da okrenemo inverzno priču – da spomenemo filmove gde je film pojela ’’prejaka’’ arhitektura, koja toliko fascinira režisera pa prosto ’’poklopi’’ i priču i junake.

-To se dogodilo nekim velikim rediteljima.

Pomenuo sam Martina Skorsezea, koji je radio fenomenalne filmove… on je napravio ’’Kazino’’, međutim, toliko je bio fasciniran tim ambijentom kockara, da je malo pogubio likove, tako da De Niro, Šeron Stoun, Džoe Peši, malo deluju neubedljivo u tom ambijentu – nije potrebna toliko sjajna ’’skalamerija’’…on je neke filmove na te i slične teme (’’Sjajni momci’’) snimio bez mnogo intervencija, ali ovde ga je dizajn ’’pojeo’’.

Jedan zanimljiv poduhvat je i ‘‘Alfavil’’, Žan Lik Godara. On je pokušao da napravi parodiju Holivuda na naučno-fantastičnu temu. On je zanimljiv u kontekstu Godarovog opusa -’’Godarovci’’ otkrivaju ono gde je Godar ostao tu u tragovima, ali cela ta priča

’’ visi’’  malo, jer nije uspeo ni te ambijente da nađe, to je bila jeftina produkcija, nije lako to uraditi…U Evropi nije lako tako nešto uraditi, jer sve užasno košta.

Kliknite na zvedicu za ocenu

Prosečna ocena za ovaj članak: 4.2 / 5. Broj ocena: 5

Trenutno nema ocena! Budite prvi koji će dati ocenu.

office@koloseummagazin.rs

NEMA KOMENTARA

POSTAVITE KOMENTAR